U petak i subotu, 20. i 21.2.2026. godine, učenici 8. razreda i njihove razrednice realizirali su terensku nastavu u Vukovar.
Polazak na put bio je težak zbog snijega i neprohodnih cesta, ali usprkos tome putovanje je prošlo bez problema.
Učenici su po dolasku u Vukovar posjetili vojarnu i slušali predavanja i iskustva branitelja Vukovara, obišli dvorac Eltz, Vodotoranj, bolnicu, Memorijalno groblje na kojem su pokopani mnogi branitelji Grada Heroja, Ovčaru, Velepromet, Borovo, Trpinjsku cestu, Muzej vučedolske golubice, crkvu sv. Filipa i Jakova te još mnoga mjesta koja ostaju u kolektivnoj svijesti našeg naroda.
Učenici su pokazali odlično znanje na završnom kvizu te dobili pohvale naših domaćina zbog pristojnog ponašanja i odavanja poštovanja žrtvama Vukovara.
U nastavku pročitajte putopis učenice Jelene Kolačko.
Posjet Gradu Heroju
Ranom kišnom i tmurnom zorom, 20. veljače, u četiri sata ujutro, uputili smo se u poznati hrvatski grad heroja. Vozeći se dugom mračnom cestom, umor je u meni prevladao tako da se i ne sjećam početnog dijela puta, ali kako se budilo sunce, tako sam se budila i ja. Na prvi pogled za dobro jutro dočekalo me sjajno, novorođeno, zlatno sunce. Gusta i krupna kiša nažalost mu je smanjila raskoš.
Nakon četiri sata putovanja kroz silna slavonska sela stigli smo do prvog odredišta – Memorijalnog centra Domovinskog rata koji se nalazi na prostorima bivše vojarne. U Hostelu Dubrovnik, gdje smo bili i smješteni, održano je predavanje o Domovinskom ratu. Prezentacija je sadržavala vrlo potresne videozapise i slike tog nepojmljivog događaja. Nakon nekoliko isplakanih suza i novih saznanja jedan striji branitelj poveo nas je u izložbene prostore. Tamo smo vidjeli tenkove i druga oklopna vozila, avione, bombe, mine i dr. te naučili da je bilo teško, gotovo nemoguće, obraniti naš grad. Sjećam se da su mi strah i tugu u toj velikoj mračnoj prostoriji pobudile potresne fotografije branitelja koji su zbog rata postali invalidi.
Zatim smo posjetili Muzej vučedolske kulture smješten na arheološkom nalazištu gdje smo vidjeli razna arheološka otkrića i saznali mnogo o naprednoj civilizaciji Vučedolaca.
Vukovarski vodotoranj zatim nas je zadivio svojom izdržljivošću. Vodič nam je ispričao kako je Vodotoranj bio važan u Domovinskom ratu zbog čega je danas simbol snage i hrabrosti. Približivši mu se, mogli smo vidjeti rupe od granata, a popevši se na vrh, ugledali smo kako moćno i jako vijori hrvatska zastava.
Na kraju dana prošetali smo dvorcem Eltz, koji je danas preuređen u Muzej grada Vukovara, saznajući mnogo o povijesti grada. I ovaj je dio grada miran i uredan, a Dunav je nečujno tekao pored nas.
Idućeg jutra, već u 7 sati trebali smo biti na nogama zato što nas je ponovno čekao buran, ali zanimljiv dan. Krenuli smo do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, Spomen-doma Ovčare i Masovne grobnice Ovčara. Uvidjela sam kako je groblje predivno uređeno, pokraj grobova posađeni su čempresi koji čine divan ujednačen drvored. Na svakom grobu barem dva vijenaca i puno lampiona. I mi smo upalili lampione i minutom šutnje odali počast žrtvama. Ponašali smo se dostojanstveno i ozbiljno.
Nakon obilaska memorijalnih lokacija autobusom smo krenuli do centra Vukovara. Nakon iskrcavanja uputili smo se do mirne rijeke Vuke i poznatog mosta nazvanog po Francuzu, vukovarskom branitelju, Jeanu-Michelu Nicolieru. Tamo smo mogli vidjeti raznolike prizore, s jedne strane ljudi šeću pse i piju kave, na drugoj neki kupuju kape… Ali mi smo gledali nešto drugo. Na samom ušću Vuke u Dunav ponosno je stajao velik, bijel, sjajan i čvrst križ. Ispričano nam je da stoji tamo kako bismo ga svi mogli vidjeti.
Šećući suncem pozlaćenim zelenim ulicama, stigli smo do našeg sljedećeg odredišta. Naime, u rodnoj kući našega nobelovca kemičara Lavoslava Ružičke održan je kviz znanja za koji smo se pripremali tijekom izleta. Naši predstavnici i natjecatelji bili su Jelena Štrlek i Leonardo Kočet. Tijekom kviza bodrili smo ih te tako taj tmurni izlet ispunili napetošću i odvažnim poklicima. Pitanja je sveukupno bilo oko dvadeset, a naši su predstavnici osvojili treće mjesto.
Zajedno smo veselo hodali prema zadnjoj destinaciji ne znajući što nas čeka. Put do bolnice nije bio dug. Ulaskom kroz vrata ponovno smo pogledali film o realnosti i strahotama toga rata. Vodičica nas je zatim odvela u podrumski hodnik bolnice pričajući nam o stanju u bolnici za vrijeme rata. I oni su bili svakodnevno bombardirani i nije im bilo spasa. Na zidovima su nalijepljene pločice s imenima medicinskog osoblja, bolesnika i ranjenika koji su odvedeni iz bolnice i pogubljeni. Obišli smo sobe s lutkama od stiropora omotane zavojima koje vjerno prikazuju život ranjenika, pacijenata i osoblja u podrumu do pada Vukovara. Nekih se strahota nerado prisjećam.
Nakon bolnice sačekali smo bus te umorno i zastrašeno sjeli na svoja mjesta. Vožnja kući bila je prilično sretna i zabavna, ali razrušene kuće, zgrade i strahote koje smo vidjeli nisu nam mogle izaći iz glave.
Taj školski izlet u Vukovar nije bio samo obveza, nego i lekcija kako uvijek treba biti hrabar i uzdati se u sebe i vjeru. Vratili smo se kući puni poštovanja prema onima koji su naš grad čvrsto branili i neumorno trpjeli. Ovog ćemo se izleta zauvijek prisjećati…